Prva stanica je Quito

Dali smo otkaz trenutnom životu

'In vino veritas' ili u prijevodu ‘U vinu je istina’. Možda. Ali sve je tako nekako počelo jedne večeri u našem domu, uz čašu vina i kreativnu radionicu koju sam puno puta do tada organizirala za klijente s ciljem dolaska do rješenja zvanu ‘Design thinking’. Postavili smo si nekoliko mogućih scenarija nastavka našeg života, utvrdili pluseve i minuse svakog, brainstormali što su nam rješenja na detektirane izazove i naposljetku smo morali odabrati scenarij koje ćemo ostvariti. To se nekako nije do kraja iskomuniciralo iako su na papiru koji je visio na hladnjaku jasno moglo zaključiti koji je rezultat te naše mini radionice koja se razvukla do dugo u noć i na kraju su čaše vina postale boca :)

Svi smo možda nekada u životu iskusili osjećaj “zaglavljenosti” ali posljednjih godinu i par mjeseci većina nas dijeli isti taj osjećaj zbog trenutne situacije s COVID-19. Svi smo preko noći postali nemoćni da utječemo i upravljamo sa svojim životima kao što je bilo do tada, do prvog ‘lockdowna’. Pandemija je uveliko pomrsila sve naše planove ali smo se tješili misleći tada da je sve to samo prolazno i da ćemo se brzo vratiti na staro, ali gdje smo danas? Na istom mjestu gdje i prošle godine u ovo vrijeme. I moguće je da će se ova situacija produžiti na godine koje su ispred nas - ne mjesece. Postalo je neprirodno da ti život izgleda “normalno” i u zraku je već predugo prisutan osjećaj nemira i nezadovoljstva te su nam uskraćeni svi osmjesi koji i kada se pojave - skrivaju se iza maski koje su nam postale svakodnevica.

Ukratko, ništa nije kao prije i sa sjetom se prisjećamo posljednjeg leta od prošle godine i konkretnog godišnjeg odmora još iz 2019. godine. Saša i danas nostalgično provoza kofer kroz stan :) Ali ima nešto zanimljivo u svemu ovome. Svi smo se okrenuli više k sebi, ljudi su malo dublje počeli shvaćati i analizirati kvalitetu svojih života i svakodnevice. Promišljati da li su uistinu okruženi pravim prijateljima, pravim poslovima, da li je možda ipak stres olako shvaćen kao sastavni dio naših života te da li je možda ipak ljubav, zdravlje i mir najvrjednije?

Moj život danas je potpuno drugačiji od mojeg života od prije godine dana i prvog potresa u Zagrebu. Preselila sam se iz Zagreba u Čakovec, ne živim više solo nego s dečkom, imam novi posao, nove hobije. Puno je to promjena ali zašto se i dalje osjećamo ‘zaglavljeno’? I onda je “isplivalo to pitanje na površinu”. Podijelila sam ga sa Sašom, meditirala postavljajući si to isto pitanje i zaključak je da smo zbog pandemije bili prisiljeni neostvariti zacrtane želje o putovanju i boravku izvan Hrvatske na duži period. Što ujedno znači da se svi naši snovi koji bi se možda i mogli sada ostvariti (kuća, posao, brak…) neostvarivi jer ih ne smatramo sljedećima po redu. To vam je kao da hoćete prvo pojesti desert pa tek onda glavno jelo. Realno mogli biste ali da li je to to? 

I tako jedne već spomenute večeri u Studenom, Saša, ja, boca vina, flomasteri i MØ  koja nas zbunjeno gleda jer joj nije jasno što to izvodimo dok lijepimo tri velika A3 papira na hladnjak. Glavno pitanje koje se provlači kao polazište svega je što bismo trebali trenutno napraviti s našim životima kako bismo bili sretniji. Bez obzira na pandemiju. Na papirima su se polako slagale sve pozitivne i negativne strane svakog od tri moguća scenarija i pokušali smo zaključiti s kojim bi bili najsretniji. Iako je rezultat bio jasan te su se nakon toga u nama “posložile kockice”, izgledalo je kao da smo se oboje bojali na glas izustiti da nam jedino preostaje spakirati kofere i krenuti! Puno previše je to odluka i poteza povlačilo za sobom. I to onih koji nisu niti malo jednostavni i zapravo su uključivali otpisati sve što trenutno zovemo svojim životom. I to svi troje, i Saša i MØ i ja.

Prvi puta smo za Novu Godinu ta svoja razmišljanja podijelili s nama najbližim ljudima i ubrzo smo izgovarajući to sve na glas i slušajući njihovo razmišljanje i podršku o tome, zaključili da moramo otići. Složili smo se da bi valjda najgore bilo ponijeti sa sobom u budućnost pitanje: Što bi bilo da smo otišli i probali? Premda se i vratili za 2 mjeseca jer nije išlo. Bar znamo da smo probali. Sljedećih mjeseci smo pomalo spominjali tu ideju među ostalim bliskim ljudima kako bi ih polako pripremili ali smo i bili suočeni s mnogo različitih shvaćanja, podrške ali i ne razumijevanja i ne pružanja podrške koji su proizlazili iz njihovih strahova. Uvijek se sjetim maminih riječi 'Zašto ne možete biti kao sva normalna djeca' a i to da ne može vjerovati koliko smo Saša i ja isti po tom pitanju :)) Što da vam kažem - SRETNICI smo! Uglavnom bili smo dovoljno odlučni i svoji da razumijemo da je ovo sve samo naša želja i ideja te naš život i da trebamo ostati odani sebi i svojoj odluci. I tako su se samo te ideje pretvorile u odluku i onda kada smo kupili karte, ono što smo prije dijelili samo kao ideju i da razmišljamo o tome, sada je postalo konačno. Ali tek sada slijedi teži dio.

Idemo! Ali što to sada točno znači?

Nakon što smo proučili milijun i jednu opciju koja destinacija će nam biti prva, otpisali Island kao prvu postaju zbog toga što MØ koja ide s nama mora ostati u karanteni od 2 tjedna - što nam je nezamislivo! I nakon što smo morali otpisali i SAD kao prvu destinaciju jer zbog COVID-a ne možeš letjeti iz niti jedne države koja je u Schengenu, odlučili smo se da idemo u Ecuador. Državu u kojoj niti jedno od nas nije bio. A i Južna Amerika je uvijek dobra ideja. I tako su kupljene karte za Ecuador i uslijedilo je definiranje timeline-a koji uključuje točno sve što moramo napraviti, kupiti, pripremiti i točno do kada. Što da vam kažem - vođenje projekata je ovdje puno pomoglo :)

I tako smo krenuli od otkaza na poslovima, prodaje auta (još u procesu), iznajmljivanje stana, prodaje cijelog namještaja kojeg imamo u stanu, planiranje potrebnih cjepiva, sve što MØ mora imati za prelazak granice…ukratko - jako puno toga. Čak smo cijeli plan akcije polijepili po zidu spavaće sobe te isti izgleda gotovo kao FBI panel kada pokušavaju uloviti bjegunaca. Sljedeće dvije destinacije su nam Kolumbija pa zatim SAD, a što slijedi nakon toga je više u obliku ‘Wish liste’ te ćemo se prilagođavati vanjskim utjecajima i vremenu koje nam je preostalo od željenih godinu i pol. Danas, kada smo na nešto više od mjesec dana do putovanja - svaki dan moramo sa liste obaviti barem jednu obavezu kako bismo bili na korak bliže spremnosti i moram priznati da je sve skupa malo stresno.

Stresno ali ne i teško. Svjesni smo da će ono što nam donose dani iza 5. Lipnja biti nagrada za sve što sada moramo pripremiti.

Uz pripremu tehničkih detalja i rješavanje stvari koje ovdje ostavljamo, potrebno je još i organizirati sve što će nas dočekati pri slijetanju na tlo Južne Amerike. Tako da smo si kreirali profile na Couchsurfing-u, Workaway-u i planiramo se još registrirati na House sitting platformi te na nekoj od freelance poslovnih platformi kako bismo si osigurali primanja i ne ovisili samo o ušteđevini koju imamo. Sve to naravno i utječe na to koliko ćemo se dugo zadržati na našem putovanju te da li je plan od godine, godine i pol ipak preoptimističan. Osim toga tu je i odluka da sve popratimo našim blogom koji isto iziskuje puno rada i truda te je nešto potpuno novo u našim životima. Nadamo se da ćemo se snaći i osigurati vama koji nas čitate sadržaj koji će donijeti vrijednost i vašim životima, bilo kroz inspiraciju ili savjete. Ili će bar poslužiti našim najbližima da nas prate na ovom putovanju i barem kroz ovaj blog budu dijelom naše avanture. Veselimo se svemu što je tek pred nama!

Ivana

Follow us

Subscribe to our newsletter