Island – početak
mojeg putovanja

Za sve je krivo putovanje na Island iz 2016. godine

Iceland - the beginning of my journey / Island – početak mojeg putovanja

Jedan spontani odlazak na Island je u potpunosti promijenio moje poimanje toga što putovanja predstavljaju i kako bi trebala izgledati.

INSPIRATION TRAVEL DESTINATIONS

12 min read

Eiður Guðjohnsen, bivši igrač Chelsea-a i Barcelone. Da me netko prije 5 godina pitao koja je moja prva asocijacija na Island, ovako bi zvučao moj odgovor. Zapravo, ne samo prva već i jedina asocijacija. Danas Island za mene predstavlja početak jednog novog perioda i prekretnicu u mom životu, a za ovu fascinantnu otočnu zemlju vežu me brojne uspomene. Sa svojih 26 godina odlučio sam godišnji odmor provesti na Islandu, ne sluteći da će mi upravo to putovanje proširiti vidike te otvoriti vrata nekim novim avanturama.

Bilo je to u proljeće 2016. godine kada me kolegica i prijateljica s posla upitala „Saša, jel`bi ti išao s nama na road-trip po Islandu?“. Onako na prvu, uopće nisam znao što da odgovorim. Kako su  mi tada najveći domet bila vikend-putovanja, i to u države neposredne blizine poput Slovenije i Austrije, nekako mi je taj prijedlog za Island zvučao neuobičajeno i apstraktno. Iskreno, u tom periodu nisam imao neku preveliku želju negdje putovati, a Island mi nije bio ni na kraju pameti. Putovanja su mi općenito bila velika nepoznanica. No slušajući prijatelje Peru i Matiju (u daljnjem tekstu Habunek) te njihove zanimljive priče i dogodovštine s raznih putovanja po cijeloj Europi, nekako sam prelomio i rekao sam sebi: ok, zašto ne? Pa makar to odmah bio ekstremni i daleki Island. 

I tako smo nakon par kava i dogovora  nas  šest ( Dina, Kristina, Ksenija, Habunek, Pero i ja) odlučili putovati u zemlju leda i vatre. Brzo smo kupili avionske karte, a za organizaciju cijelog putovanja ostalo nam je dovoljno vremena jer smo se odlučili za jesenske datume. Ideja je bila da u 10 dana napravimo cijeli krug oko otoka i posjetimo što više turističkih atrakcija. Moram priznati da ni u tom trenutku nakon kupovine avionskih karata nisam nešto pretjerano proučavao Island.  Znao sam gdje se nalazi na karti svijeta, boje zastave i ime glavnog grada -  Reykjavika. Nažalost Pero je morao odustati od puta zbog polaganja stručnog ispita baš u to vrijeme, ali ne brini Pero! Prvo ćeš okusiti dio Islanda kroz ovaj tekst, a u budućnosti možemo zajedno konkretno nadoknaditi propušteno. No da se vratim na putovanje.  Ja sam bio zadužen za transport po otoku, a sve ostalo sam prepustio ostatku ekipe jer ionako nisam bio iskusan u planiranju putovanja. Island je dosta skup, pa smo pokušali  maksimalno smanjit sve moguće troškove u startu. Online sam rezervirao najoptimalniji rent-a-car što je obično jeftinija i bolja opcija nego da to rješavate na licu mjesta.

Nakon što smo se dobro pripremili, došao je i taj 5.10., datum putovanja na Island, dan mog prvog leta avionom. Zapravo, drugi let ako računamo vožnju u malom propelercu za 4 osobe iz kojeg sam ubrzo nakon polijetanja iskočio van na visini od 3000m od tla, al o tome možda nekom drugom prilikom. Letjeli smo iz Budimpešte pa smo imali dobra 3 sata vožnje do aerodroma i onda još 4 sata leta do Reykjavika odnosno zračne luke Keflavik. Istovremeno sam bio uzbuđen zbog cijelog putovanja Islandom, ali i zbog tog prvog leta. Mislim da se na meni vidjela nervoza. Čak smo kod slijetanja u Keflavik imali dosta oblačno i kišovito vrijeme popraćeno jakim vjetrom, ali pilot je očito dobro odradio svoj posao. Kako nisam znao kakav je feeling kad avion sleti na pistu, pitao sam par puta Dinu tokom slijetanja: jesmo mi to sletjeli? Jel`gotovo? Jesam preživio prvi let? Naravno samo mi se smijala. Magla je bila toliko gusta da smo pistu ugledali doslovno kad smo bili par metara od tla.

Pokupili smo svoje kofere i krenuli odmah preuzeti auto. U par minuta riješili smo papire i dobili ključ. Momci iz rent-a-cara su me samo upozorili da se čuvamo vjetra na što smo se mi međusobno čudno pogledali. I eto, nije prošlo ni 5 minuta i već smo shvatili na što su mislili. Na Islandu vjetar zna toliko jako puhati da stvarno morate paziti kako zatvarate, a pogotovo kako otvarate vrata automobila. Jednostavno vrata izlete svom silinom prema van čim ih otvorite. Sva sreća pa sam parkirao auto dovoljno daleko od drugih automobila, tako da nije bilo nikakve štete. Bilo je već kasno i mrkli mrak. Uspjeli smo strpati kofere u prtljažnik, vjerojatno zahvaljujući dugogodišnjem igranju tetrisa u školskoj dobi, i krenuli put Reykjavika do smještaja. Kiša i vjetar su bili toliko jaki i neumorni da smo se već zamišljali kako sljedećih par dana sjedimo i provodimo vrijeme u apartmanu. No već idući dan uvjerili smo se da je loše vrijeme na Islandu jedan jako relativan i prolazan faktor. Kako na Islandu u listopadu sunce izlazi oko 8, a zalazi već oko pola 7 popodne, budili smo se rano ujutro oko 6 da  bi onda autom stizali na željena odredišta sa izlaskom sunca. Siguran sam da Peri nije žao što je propustio put s obzirom na ovo ranojutarnje buđenje :). Prva tri dana boravili smo u glavnom gradu i obilazili tzv. Golden Circle, najpoznatiju turističku rutu u regiji oko Reykjavika.

Prvi dan mi se možda i najviše urezao u pamćenje pa ću ga pokušati malo detaljnije dočarati Rano je jutro, oblačim sto slojeva odjeće jer ne znam što me očekuje. Sjedamo u auto, vani još uvijek mrkli mrak al barem je kiša prestala. Moj vjerni suvozač Habunek proučava to čudo tehnologije zvano navigacija. Jednom rukom traži odredište na karti, drugom rukom već stavlja baterije u GoPro kameru i namješta idealnu rezoluciju. Temperatura mrvicu iznad nule, sva sreća pa Sorento ima grijana sjedala, barem prednja (sorry cure). Ksenija već otvara prvi Pringles, Kika spremna na fotiću, a Dina čita zanimljivosti o prvoj destinaciji Pingvellir - mjesto gdje se razdvajaju dvije tektonske ploče, Euroazijska i Sjevernoamerička. Još stojimo na mjestu jer Habunek umjesto da upiše točnu lokaciju, vraća tvorničke postavke na islandski jezik. Nakon pet minuta konačno krećemo. Cesta je prazna jer ipak svi Islanđani (barem oni u Reyjkaviku) još uvijek spavaju, a  ionako se većina trgovina i sve ostalo otvara tek u 9 ili 10 h. Vozimo se po mraku prema Pingvelliru i praktički ništa ne vidimo osim ceste, no nešto se ogromno počinje nazirati s lijeve i desne strane kako vrijeme odmiče. Prekrasni planinski lanci postali su vidljivi čim se svjetlost probila, a u daljini su se mogli nazirati razni vulkanski vrhovi. Svako malo uočavamo neki vodopad  niz planinu. Skrećemo s rute i  glavne ceste, ugledavši putokaz do jednog slapa. Iskreno, ne mogu se ni sjetit njegovog imena jer ih je na Islandu pregršt, ali  kad smo došli do njega bili smo fascinirani njegovom veličinom i silinom. Kasnije se ispostavilo da je to jedan klasični islandski slap. Stižemo u nacionalni park Pingvellir gdje zaista možete svjedočiti snazi prirode i doslovno šetati između pukotina dviju tektonskih ploča, a oni koji imaju licencu za ronjenje mogu uživati roneći u pukotini zvanoj Silfra za koju kažu da je jedno od najpoželjnijih ronilačkih lokacija na svijetu. Možda i to probam jednog dana, tko zna.

Put smo nastavili prema još jednoj čudesnoj lokaciji, a to je Geysir. Sam naziv za gejzir proizlazi upravo iz njegovog imena i zaista je čudesno bilo promatrati kako izbacuje vrelu vodu do 80 metara u vis i to  svakih 5-8 minuta. Kako je posjetiteljima dozvoljeno da budu relativno blizu gejzira, nismo ostali pošteđeni njegove siline te nas je pošteno  zalio i to toliko da smo, u nedostatku fena, kosu sušili na klimi od auta. Već sam ranije spomenuo, vrijeme na Islandu je izrazito promjenjivo i doslovno se mijenja iz sata u sat. Kad smo stigli do Gullfossa, dočekalo nas je sunce i predivna duga koja se prostirala duž cijelog kanjona rijeke Hvítáe. Takvi prizori se jednostavno zauvijek urežu u pamćenje. Na kraju dana ostali smo zapanjeni i  očarani prirodnim ljepotama koje smo uspjeli vidjeti u samo jednom danu, a putovanje je  tek počelo. Navečer nas je u smještaju dočekalo neobično iznenađenje. Naime, topla voda koju Islanđani koriste u kućanstvu je najčešće geotermalna voda koja  sadrži sumpor. Možete samo zamisliti kako smo lijepo mirisali nakon večernjeg tuširanja. No čim bi okrenuli na hladnu vodu, iz slavine je počela teći izvorska islandska voda koja slovi kao jedna od najčišćih na svijetu. 

Sljedeća dva dana nisu bila ništa manje zanimljiva, čak naprotiv. Od cjelodnevnog planinarenja gdje smo se upustili u pravu adrenalinsku avanturu, prešavši brzu i hladnu rijeku preko običnog debla uz pomoć sajle, pa sve do potpunog zena i relaksacije u poznatoj Plavoj laguni koje je definitivno "must see" mjesto na Islandu. Grad Reykjavik nas je isto tako očarao svojim šarenilom, a najviše od svega se isticala njihova crkva Hallgrimskirkja koja poprima oblik vulkana s ohlađenom lavom. Pogled s vrha tornja na grad je predivan. Nakon Reykjavika i okolice, krenuli smo na konkretan road- trip oko otoka, u smjeru istoka. Čim smo se udaljili od glavnog grada, Island se iznova pretvorio u čudesno mjesto kojim se prostiru beskrajni planinski lanci popraćeni vodopadima, vulkanski prizori na jednoj strani, zelena prostranstva islandskog lišaja na drugoj, a nekoliko stotina kilometara dalje čekao nas je ocean s vulkanskim plažama i velikim santama leda. Sama vožnja i pogledi koji su se otvarali predstavljali su potpunu ekstazu. U prosjeku smo prolazili 300-tinjak kilometara dnevno, a svaki sat bio nam je ispunjen nekim novim prizorima i avanturama. DJ Habunek neumorno je puštao najbolje hitove Vesne Pisarović, opravdavajući se da su se ostale pjesme nekim čudom izbrisale, ali jasno je bilo da te pjesme nisu ni vidjele USB-stick. Ksenija je svakih 5 minuta ponavljala istu rečenicu "jao, kako je ovo predivno", a Kika je sve bilježila fotićem. Dini smo kao glavnoj organizatorici zabranili da nam priča kakvi nas prizori čekaju, jer je tako oduševljenje bilo još veće. Noćili smo uglavnom u rijetkim hostelima ili apartmanima u koje smo stizali na kraju dana. Posebnost Islanda je u tome što je, osim glavnom grada, izrazito nenaseljen. Čak 75 % stanovništva živi u regiji oko Reykjavika, a ostatak populacije je raštrkan po cijelom otoku tako da imaju prirodna prostranstva i po više od 100 kilometara bez ikakvih naselja. Najčešće se mogu vidjeti izolirane farme s ovcama i islandskim konjima koji tako sjedinjeni s prirodom daju još jednu dodatnu čar. Nakon par dana ogromni slapovi postali su nam normalna pojava, ali svakako ću izdvojiti one najposebnije koje smo obišli a to su Skógafoss, Godafoss, Dettifoss, Svartifoss, Seljalandsfoss, Gljufrabui, Glymur.

Nestvaran je osjećaj kada se nađete sami usred vulkanskog polja okruženi manjim kraterima i hodate po vulkanskom kamenju, a u daljini se uzdižu veliki vulkani s ledenim kapama. Jedno od takvih mjesta je regija oko vulkana Hekla na jugu Islanda koji  je odavao istovremeno snažan i mističan dojam. Vozeći se tako južnim dijelom Islanda prema istoku, priroda se nevjerojatno brzo mijenjala i prizori su bili raznolikiji. Dinamika putovanja bila je zaista visoka, no iz nekog razloga imao sam sve više energije. Dani su bili puni novih doživljaja i baš zbog toga s nestrpljenjem sam čekao svako sljedeće jutro i polazak u nove avanture. 

Kada krenete na ovakav road-trip gdje nemate ništa osim čudesne prirode, a skloni ste tome da skrenete s planirane rute kako bi maksimalno iskoristili dan i uživali, hrana i glad mogu postati problem. Sva sreća pa smo se dovoljno opskrbili  hrvatskim suhomesnatim delicijama, i nešto slatko je uvijek bilo pri ruci, a Pringles je dušu dao. Navečer bi eventualno skuhali topli obrok u smještajima, ali priznajem, nismo se baš najzdravije hranili tih 10-tak dana. Jednom prilikom na putu, u nedostatku hrane i trgovine, odlučili smo stati na farmi uz cestu. Domaćini su nam ljubazno otvorili vrata, a iako je njihov restoran trenutno bio zatvoren zbog renovacije, gospođa nas je spasila od neutažive gladi i spremila nam ukusan ručak. Čini mi se da je na meniju bila musaka od bakalara. I dok sam s Dinom vodio neumornu raspravu da li je bakalar friško ulovljen iz uvale pokraj farme ili je ipak  izašao iz dubokog zamrzivača, Kika je u kutu prostorije primijetila stari pianino.  Odsvirao sam par pjesama onako iz gušta, a Ksenija nas je sve iznenadila svojim vokalnim sposobnostima. U tom trenutku shvatio sam da su putovanja puno više od samih turističkih atrakcija. Neočekivana situacija poput ove dodatno je obogatila cijeli put, a trenutak poput ovog zauvijek ću pamtiti. Na kraju, aplauzom su nas počastili i domaćini. Islanđani su se tako pokazali kao izrazito ljubazan i srdačan narod, ne samo u ovom mjestu već po cijelom otoku. Iako se ponose svojim islandskim jezikom koji nije nimalo lak čak ni za pročitati, gotovo svi govore engleski tako da nam komunikacija nije bila problem.

Najsimpatičnije mjesto koje smo posjetili bilo je vjerojatno Seydisfjordur, maleni gradić na istoku zemlje smješten u uvali i okružen fjordovima. Ksenija je poželjela ostati tamo zauvijek, no uspjeli smo ju nekako odgovoriti. Navečer smo Habunek i ja odigrali 10-minutni nogometni hakl s djecom na obližnjem igralištu. Nogomet je oduvijek bila moja velika ljubav i jednostavno nisam mogao odoljeti i pridružiti se klincima. Odlučili smo podijeliti ekipe ravnopravno po godinama pa smo nas dvojica igrali protiv njih četvero, a Habunek je pokazao svu svoju nogometnu raskoš i lagano poentirao za 1-0 u maniri već spomenutog Guðjohnsena s početka teksta. Pritisak navijačica Dine, Kike i Ksenije (koje su navijale za mlade lokalne nogometne talente) je bio prevelik. Primili smo gol za izjednačenje u sudačkoj nadoknadi i sportski stisnuli ruke budućim Guðjohnsenima. Nakon tekme počastili smo se finim lososom i lokalnom pivom.

Nastavili smo put prema sjeveru države. Jedno od posebnijih avantura bilo je penjanje na vrh kratera Hverfjall u Nacionalnom parku Mývatn . Vjetar je bio toliko jak da smo se jedva držali na tlu, a Habunek nam je sa svojom skromnom kilažom skoro poletio zajedno s puffinima koje nažalost nismo vidjeli u to doba godine iako su cure bile uvjerene da nam je jedan preletio ispred auta. Dani su brzo prolazili, a mi smo već stigli u najveći grad na sjeveru Islanda - Akureyri. Sjever Islanda nudi pregršt toga, a mi smo otišli na turu promatranja kitova što se pokazalo kao sjajna odluka. Bližio se  već kraj sezone njihovog obitavanja na tom području, no nakon plovidbe od pola sata, dočekala su nas dva ili tri velika kita koji su kružili oko našeg broda. Promatrati ih u njihovom prirodnom staništu zaista je nestvaran osjećaj. Nažalost nismo dočekali ni jedan "filmski" skok iz vode, no nećemo se žaliti. Tako nešto se ionako rijetko događa. Ovaj dan definitivno je bio poseban jer navečer smo svjedočili nestvarnoj Aurori Borealis koja nas iznenadila u tolikoj mjeri da smo svi od sreće skakali ispred kuće i divili se ovom čudu prirode.  Mogu slobodno reći da se na Island isplati doći samo zbog toga. Jednostavno magično

Nakon Akureyrija na red je stigla veličanstvena Kirkjufell planina, u prijevodu „Planina Crkva“. Slovi kao najfotografiranije mjesto na Islandu, pa smo tako Habunek i ja okinuli ikonsku fotku s gusjeničarom koji je kroz cijelo putovanje bio „light motiv“ zajedno s Vesnom Pisarović. Uslijedilo je zadnjih nekoliko stotina kilometara do Reykjavika i let za Budimpeštu, a kao šećer na kraju pojavila se još jednom Aurora Borealis taman u trenutku polijetanja.

S putovanja sam se vratio pun neopisivih doživljaja, a ostao je samo žal što nismo ostali duže. S obzirom da je bio 10. mjesec vrijeme nas je super poslužilo, ali s Islandom se ne može promašiti. U kojem god periodu godine išli, priroda je toliko veličanstvena i ekstremna da je svako godišnje doba vjerojatno svijet za sebe, kao da putujete u drugu zemlju. Siguran sam da Island ima puno toga za ponuditi u gastronomskom ili kulturološkom smislu, ali nama je prvenstveno cilj bio vidjeti i proživjeti prirodna čudesa ove zemlje. Puno smo toga vidjeli i doživjeli u tih 10-tak dana, ali Island krije još mnoštvo toga tako da se definitivno vraćam tamo u budućnosti. Nakon ovog putovanja prvenstveno sam zavolio boravak u prirodi, a u meni se probudio taj neki avanturistički i istraživački duh koji me drži i dan danas. Planinarenje se pretvorilo u hobi,a putovanja su se nizala sama od sebe. Iz ove daleke europske zemlje ponio sam  puno više od ovih prepričanih anegdota i doživljaja, i to je nešto što će biti dio mene do kraja života.

Saša

Follow us

Get in touch

If you want to work with us or you have any recommendations - feel free to share. 

Contact
la.vida.magica.world@gmail.com